IZET HADŽIĆ   DVA LIKOVNA VIDJENJA

 


DVA LIKOVNA VIDJENJA

Tri su naslovljena ciklusa bila u izložbi Zorana Mujbegovića, u stvari crteži iz tri zbirke, ali objedinjeni sličnim likovnim govorom i jednim konceptualnim postupkom: ''Tu nedavno na Bjelilima'', ''Čega to ima na planinama'' i ''I sve ono što smo mi u stvari''. Čovjek nikada ne može izraziti sve ono što smo mi u stvari, pa čak ni onda kada bi brižljivo vodio dnevnik življenja. Tako po Mujbegoviću... A umetnik piše dva dnevnika - likovni i literarni... Teško je reći koji je bolji. Rodjen u Beogradu, Zoran Mujbegović piše kao rodjeni Crnogorac: ''Bjelila - to je kamen, školjka i more... Svi razgovori Laza Markova, Marka Djurova, Nika Lazareva, Djura Mihovića... Krok od Žarka... Broke od Joka, klobuk i ganać u ruci. Bjelila pri moru Krtoljskome a u Boki Kotorskoj. Tišina Oblatne... Izleti na Arzu... Krickovina i Klačina... Pa opet noći na Jomacu... Voda sa Kakrca i riba iz Blata iz vrša nedozvoljenih i pocepanih mreža, jer Laza više nema... Tu nedavno na Bjelilima na terasi... Gledanje preko mušice i teško meni... A Bjelila su Lazo i osti su Lazo...'''. Sve razgovore pomenutih lica umjetnik pokušava da izrazi crtežom. A ti razgovori su bili jedan život sa kamenim morem... Mujbegovićevi crteži su u grafici, a grafika u crtežima. To je jedan, čisto likovni koncept u pristupu, a postoji i onaj drugi, duhovni intelektualni odnos i koncept u transformaciji predmetnog svijeta, dogadjaja i života u likovno dijelo. To je onaj viši odnos savremenog umjetnika spram svijeta, a i likovni izraz Mujbegovićev je dostojan, i u stanju da izrazi takav odnos. Na izgled sve je jednostavno, a toliko različitosti u sličnome.



Crno bijeli okviri koji ogradjuju polja tamna i bijela sa medjusobnim prekidanjem - dio su kompozicione igre koja u svakom slučaju ima likovnog efekta kod gledaoca. Bjelilima, to jeste kamenu, školjki i moru Mujbegović prilazi iz različitih likovnih uglova. Ono što je za Mujbegovića postala opsesija, tj. naslovljena ciklusa - nije likovno ponovljeno - već je svaka naredna slika dopunjavanje nerečenog u pokušaju odgonetanja neodgonetljivog ili barem nekih egzistencijalnih pitanja, prolaznosti i trenutaka čovjekovog bitisanja: crne, kao na smrtovnici okvire, stavlja Mujbegović na svoje grafike pokušavajući da problem podigne na nivo univerzalnog i opštijeg značenja. I likovno i literarno. Crteži Mujbegovića - kamena posebno - izvedeni su olovkom brižljivo, a crna i bijela boja okvira i opšti sudar svijetlog i tamnog kao života i smrti - kod umjetnika stiču nove varijacije odgonetanja likovnim jezikom - što smo mi u stvari. Možda je to samo trenutni pesimizam kod Zorana Mujbegovića.



Mi smo u stvari sve ono što se nalazi izmedju dvije krajnje i prenaglašene tačke ili plohe u mujbegovićevoj grafici, izmedju crnog i bijelog. Problem je filosofski pojednostavljen, ali ne i likovno. kada bismo rekli: izmedju rodjenja i smrti - onda nas na umjetnikovim grafikama i crtežima ne bi bilo. Ovako, i sa malo ljudskih figura, a sve sa prednetima neodredjenih i nedefinisanih oblika, u novoj figuraciji, u apstrakciji i na čudan i originalan Mujbegovićev način - to smo mi sami. Svojim crnim okvirima i bijelim kvadratima i pravougaonicima, te crtežima, umjetnik postiže sliku u slici. Crteži su različiti i po zamisli i po bogastvu linija. Čini se da su najlepši oni sa nekoliko i nekud izvedenih linija tušem na plavoj, sivoj ili zelenoj podlozi, linija - dobro naučenih kod Stojana Čelića. Tu je Zoranova crtačka lirika. I eto, s malo - mnogo. U svojim crtežima Mujbegović pokušava da izmiri dva likovna vidjenja, pejsažno i detaljno sagledavanje zemlje, kamena, mora, čovjeka.



Postoji i treći  minuciozni crtež  takodje tušem. Svi su ovi različiti likovni postupci dio jedinstvenog svijeta koji se iz jake impresije izrodio u opsesiju da bi stalno doživljavao nove varijaccije i nova kompoziciona rešenja. Mujbegović je ovdje ispoljio inventivnost za bogastvo varijacija, uvijek sa novim sadržajima i likovnim problemima, novim interpretacijama sa jedinstvom u konceptualnom. Kada bi se pokušala parafrazirati Mujbegovićeva rečenica - I sve ono što smo mi u stvari - tj. kada bi se pokušao otkriti šta slikar nije htio da kaže - a naslikao je - onda bi smo došli do parafraze: I sve ono što mi u stvari nismo. Ali, to je jedna strana problema. Za nas je mnogo važnija ona likovna: Mujbegović zna da radi.
Izet Handžić