JOVO ABRAMOVIĆ   KRTOLJSKI TRILOBITI

 


KRTOLJSKI TRILOBITI

Dnevnik Jova Abramovića - Priča o mom prijatelju Zoranu Mujbegoviću
Otkada su se krtoljski trilobiti počeli spuštati sve dublje i dublje u kamen, obuzeli su ga nemiri. Anakumene oko njega počele su dobijati drugačija obličja. Dok su u Edenu i oko njega padali andjeli u duboko zavučeni zaliv narastala je voda.



Slana i pomalo gusta voda pela se po stenama - stijenama, kao da je živa, a ponekad bi se na naglo reagovanje neke biljke trgla i povukla. Zatim bi ponovo i uporno nadirala. On je osijećao kako mu se malo skraćuje dah i otvaraju neki otvori na vratu, a sve vani beše bez obličja... pusto. Pod vodom su se počela dešavati prva pomeranja. Ušao je u taj svijet, u taj globigerijanski mulj i laganim hodom se uputio prema kraju vijugavog zaliva. Razjapljena usta jedne okamenjene životinje privukoše njegovu pažnju i on udje. Tu zateče jedan providni svijet bez boje. Ko zna u kom je pravcu teklo vrijeme. Uglavnom, vrlo brzo (iako je to teško reči) iz vazduha, iz neke plazme stvarala su se obličja kao ljudi i neke druge poznate prilike. Jedan Zatočenik je brojao spratove na gradjevini koju je nosio na ledjima, a jedan bestjelesni stvor je mijesio glinu.

Nije znao, ali je slutio... Bili su to KREATORI koji su kao i on stvarali svjetove. Pridružio se njihovoj igri, napravio je frigijsku kapu i bacio karte. Žena nije imala linije na dlanovima, a Zatočenik je brojao sfere. Izgledalo je sve pomjereno iz ko zna kojih razloga. Žena je letjela sa svojim plućnim krilima zakačenim za ledja. On im je brzo dodao perje, jer mu je tako izgledalo ljepše. Više nije znao šta da radi. Otvorio je karte... i gle čuda.

Iz karata su izlazili: sunce, mjesec, pustinjak, djavo, hram i sveštenik. Kao da se opet nešto pomerilo u vaseljeni. Dvadeset jedna karta, sve su bile otvorene i svijetle. Izvukao je poslednju. Bila je to Smrt, karta bez broja. Namjeravao je da je uništi ali su je bijeli zidovi upili, i tako da se izgubila besmrtnost i vrijeme koje je teklo u raznim pravcima poče da teče u jednom - ka neumitnosti. Sve brže, kao voda iz krčaga Vodolije. Očajanzbog izgubljene vječnosti počeo je da crta ono čega se sjećao. Bilo je uzaludno. Sve je bilo izgubljeno, samo se kreč pretvorio u meso i misao u govor.
Još sedam dana je pokušavao da spasi što se može, a sedmi dan počinu od svih djela svojih koje učini. Zatim se sjeti svojih karata i ne nadje nijednu jer sve postadoše ogromne kao svijet oko njega. Pod nogama mu je ležala samo jedna karta sa koje se smijalo neko čudno lice. Bila je to Luda.
Jovo Abramović